75 godina od najvećeg zločina Drugog svjetskog rata na Liburniji

75 godina od najvećeg zločina Drugog svjetskog rata na Liburniji

Zamjenik gradonacelnika Emil Priskic i izaslanstvo UABA-e grada Opatije, na celu s predsjednikom Brunom Starcicem, povodom 75-e godišnjice stradanja u jami Icici, zapalilo je svijece u znak sjecanja na taj stravicni zlocin. Ove godine znacajna je obljetnica, uslijed mjera sprecavanja širenja zaraze COVID – 19, obilježena skromno, uz sve mjere i preporuke Stožera civilne zaštite.   Donosimo osvrt Olega Mandica na ovaj tragicni povijesni dogadaj: 24.4. 2020. navršava se 75 godina od stravicnog dogadaja protiv nedužnih i nevinih civila koji su mucki ubijeni u Icicima i potom baceni u krašku jamu. Stradalo ih je njih 37. Te noci, 24.4.1945. kada su se jedinice 4. armije prebacivale iz Belog s otoka Cresa na kopno, da bi krenule u završno oslobadanje ovih naših krajeva i cijele zemlje, u rijeckom zatvoru „Via Roma“ bilo je živo: osjecalo se da se bliži dolazak dugo išcekivane slobode. Žamor nabijen nadanjima naglo je prekinut tutnjem njemacke cizme i iznenadnim upadom njemackog glasnika. Izvikano je 37 imena i 37 uznika izdvojeno je i odvedeno u nepoznato. Nisu znali kuda ih vode, ali sigurno su prepoznali zavojite ceste koje su vodile prema kuci, njihovom rodnom kraju. Možda se pojavio i tracak nade…Dovezli su ih u Icice. Tada su u Icicima bile smještene njemacka pomorska komanda i Ortskommandatur (Komanda mjesta). Stanovnike Icica taj su dan ujutro uznemirile dvije eksplozije, jedna nešto prije pet, druga nešto poslije šest sati. Nakon svake se pojavio dim na mjestu gdje se nalazi kraška jama. Nitko nije znao što se dogodilo, jer je do šest sati bio „policijski sat“ (zabrana kretanja). U neposrednoj blizini jame tada nije bilo kuca, izuzev jedne nasuprot same jame: restauracija Jurjovic Punta Kolova. Njezinom je vlasniku bilo naredeno da zatvori sve prozore i da nitko ne izlazi iz kuce.  Njih 37 izbacili su bili iz kamiona, mlade, stare, bolesne, muškarce, žene. Možda su njihove ocajnicke misli bile upucene za trenutak želji da ce ih pustiti kucama, ali kada su vidjeli puške uperene u njih bilo im je jasno da je njihovim životima došao kraj. Poceli su ih tuci, gaziti, vrijedati, omalovažavati i divljacki ih tjerati u mracni uski tunel. Cuo se vrisak od boli, tekla je i krv. Noc je prikrivala zlocince koji su iskaljivali svoj bijes na nedužnim ljudima zbog svoje nemoci i izgubljenog rata. Medu žrtvama je bilo i ranjenih, ali još živih. U jamu se ulazilo kroz uski tunel a nakon 20 metara dolazilo se do bezdana dubokog oko 30 metara. Žrtve bi došavši do kraja tunela padale u neogradeni otvor bezdana. Bilo nemocne zbog vec zadobivenih rana, bilo potisnute nadolazecima koje su krvnici naguravali. Kada su ih sve pobacali unutra, da prikriju svoje zlodjele ubacili su i bombe. Tako su se osigurali da su svi pobijeni. Nastao je muk i grobna tišina. Ti jadni, nedužni ljudi u zadnjim trenucima svoga života vidjeli su slike svojih najmilijih s kojima su se opraštali i s tugom i suzama otišli su u vjecni pocinak. Svi njihovi snovi o životu, slobodi, ljubavi, djeci, sreci u jednom trenutku su nestali. Svi su oni bili stanovnici šireg liburnijsko-primorskog kraja. Civili, vecinom rodoljubi i antifašisti. Nakon cetiri dana 28.4.1945. Opatija je oslobodena. Došla je toliko željena sloboda, ali za ljude koji su ubijeni u Icicima 4 dana prekasno. O dogadaju se doznalo tek nekoliko dana poslije oslobodenja, pocetkom svibnja 1945. godine. Naime, u predjelu oko jame, ubrzo nakon tragicnog dogadaja, poceo se osjecati neugodan zadah raspadajucih tijela, o cemu su obavještene lokalne vlasti. Istraživanjem je ustanovljeno da zadah dolazi s morske strane, ispod obalnog puta, gdje se nalazi podzemni izlaz iz jame na more. Pozvani su vatrogasci koji su s morske strane ušli u jamu, tamo otkrili leševe ubijenih i zapoceli s njihovim višednevnim izvlacenjem i identi?ciranjem. Nijemci ocito nisu znali da jama ima izlaz na more. Iznenadenju, nevjerici i tuzi vatrogasaca nije bilo kraja kada su vidjeli na što su naišli. Iz jame su snagom vode izbacena tijela bacenih i mucki ubijenih ljudi.Vatrogasci su pokupili tijela i dijelove tijela te odnijeli ih na identifikaciju. Od svih žrtava samo 19 ih se moglo identificirati jer ostali se nisu mogli prepoznati. Identificirani su: Dubrovic Mirko, Gržinic Janko, Kalcic Ferdinand, Kovacic Božo, Kinkela Tomo, Kovacic Ivan Božidar, Maganja Ivan Šimun, Matkovic Cvetan, Matkovic Ivan, Osojnak Vinko, Peršic Feliks, Pockaj Franjo, Rakic Smiljana, Rukavina Ante, Rundic Bartola Stanko, Šandaj Emil, Šešic Milan, Šimac Mihe Stjepan i Špirin Vasilije. Žrtve, ukupno 37 osoba, bili su partizanski borci i rukovodioci, clanovi narodnooslobodilackih odbora, kuriri, partijski i skojevski aktivisti, simpatizeri i aktivni pomagaci Narodnooslobodilackog pokreta. Bili su rodom s podrucja Hrvatskog primorja – od Karlobaga do Mošcenicke Drage – a neki i iz inozemstva. Oni su u razlicito vrijeme, na raznim mjestima i pod razlicitim okolnostima, zbog svog antifašizma i rodoljublja pali u ruke okupatora, koji ih je nakon zatocenja u rijeckom zatvoru okrutno likvidirao i bacio u jamu. Nakon vadenja posmrtnih ostataka iz jame i identi?kacije žrtava, koje je trajalo pet dana, svi su bili sahranjeni na groblju u Voloskom, a nakon par dana ekshumirani su i potom sahranjeni u mjestima prebivališta. U prvom naletu je bilo identi?cirano samo 12 žrtava, a naknadno još sedam; njihova su imena danas upisana na spomeniku. Kako bi njihova žrtva ostala u spomen buducim pokoljenjima, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeca, Opatija je podignula spomenik. A Spomen park „Jama Icici“ ureden je 2013. godine na inicijativu UABA Grada Opatije. Financirao ga je Grad Opatija koji ga i održava. Danas kada prolazite svakodnevno pored ovog spomenika, koji je podignut nevinim žrtvama fašistickog terora zastanite, prisjetite se velikih žrtava koje su naši pranonici, nonici, pranone i nonice podnijeli da bi mi danas mogli uživati u svoj ljepoti života i slobode.      

Opatija