Izložba Ususret Mandraću u Galeriji Artsada
Izložba “Ususret Mandraću” okuplja Barbaru Cetinu, Antoniju Celin i Igora Delića, nagrađene autore prošlogodišnjeg Mandraća. Njihov ponovni susret u galerijskom prostoru pruža mogućnost da se radovi, izvan natjecateljskog trenutka u kojem su prvi put povezani, sagledaju mirnije i cjelovitije. Pred nama su tri izrazito osobna likovna rukopisa, različita po senzibilitetu, postupku i odnosu prema slici. Upravo se u toj različitosti, međutim, otvaraju i neke neočekivane bliskosti.
Antonija Celin polazi od onoga što poznaje i što joj je blisko. Rijeka, Brseč i Opatija nisu samo motivi njezinih slika, nego mjesta kojima se vraća pogledom. Arhitektura, more, vegetacija i obrisi krajolika ostaju prepoznatljivi, ali ih autorica ne tretira kao vedute niti kao doslovne zapise prostora. Crtež zadržava strukturu prizora, dok ga boja omekšava, razlaže i prevodi u slobodniji slikarski ritam. Mjesto tako ostaje stvarno, ali se istodobno udaljava od svoje pojavnosti i približava doživljaju.
U triptihu s motivima Rijeke, Brseča i Opatije taj se odnos dodatno produbljuje izborom podloge. Dva su panela izvedena na stogodišnjem ručno tkanom platnu, dok je za treći korišteno suvremeno platno grublje teksture. Materijal ovdje nije nevidljivi nosač slike. Njegova struktura određuje potez i mogućnost geste, a staro platno u rad unosi i nešto što je slici prethodilo. Vrijeme je već prisutno u samom tkanju, prije nego što je na njemu nastao novi prizor. U susretu takve površine s gradom i krajolikom javlja se fina napetost između trajanja i promjene, između onoga što mjesto jest i onoga što od njega ostaje u sjećanju.
Sličan odnos prema gradu osjećamo i u Prvom tramvaju u Rijeci. Povijesni motiv jasno određuje prizor, no slika ne djeluje kao pokušaj njegove rekonstrukcije. Sloboda crteža i ritam boje udaljavaju ga od dokumenta. Grad se ne opisuje, nego priziva.
Barbara Cetina okreće se drukčijoj vrsti pamćenja. Njezini su radovi sastavljeni od starih i odbačenih materijala koji već nose trag prethodnog života. Upravo ih zbog njihove memorije autorica koristi kao sredstvo za prenošenje emocije, introspekcije i trenutaka osobnog preispitivanja. Papir, rukopis, fragmenti teksta, crtež i šav kod nje nisu tek elementi kompozicije. Svaki od njih donosi nešto vlastito, nešto što je postojalo prije nego što je postalo dijelom rada.
U Ča smo na ovon svitu naslovno pitanje pojavljuje se među poderanim papirima, riječima, strelicama, znakovima i crtežom cvijeta. Sve djeluje neposredno, gotovo kao stranica osobne bilježnice na kojoj se misao još uvijek oblikuje. Nema potrebe za konačnim odgovorom. Važnije je samo pitanje, kao i tragovi razmišljanja koji se oko njega gomilaju.
U Maslini se značenje ponovno gradi kroz fragmente i njihove međusobne odnose. Šavovi povezuju odvojene dijelove, ali ne skrivaju mjesto spoja. Poderani rubovi ostaju vidljivi, kao i nepravilnosti površine. Cetina ne pokušava materijal učiniti novim. Prihvaća njegovu istrošenost i upravo u njoj pronalazi vrijednost.
Pamtim samo sretne dane još snažnije otvara prostor osobnog sjećanja. Rukopis, omotnica, tiskani tekst, notni zapis, crteži i različite teksture okupljaju se poput fragmenata nekog privatnog arhiva. Naslov pritom zvuči gotovo kao odluka, ali i kao pitanje o prirodi samog pamćenja. Jer sjećanje rijetko čuva cjelinu. Vraća nam detalje, rečenice, predmete i slike, a njihove veze ponovno stvaramo svaki put kada ih se prisjetimo. U Barbarinim kolažima taj je proces gotovo opipljiv.
Igor Delić udaljava se od prepoznatljivog motiva. Njega ne zanima prikaz određenog prostora, nego mogućnost da prostor nastane unutar same slike. Linija, boja, ton, ritam i struktura postaju sredstva njegove izgradnje. Površine su guste i nemirne. Potezi se nižu, sudaraju, presijecaju i prekrivaju, stvarajući mjesta zgušnjavanja i predaha. Pogled nema jednu točku prema kojoj je usmjeren, nego neprestano traži put kroz sliku.
Ni Delić, međutim, ne započinje nužno od prazne površine. Dio radova nastaje na pronađenim reklamnim platnima čiju prethodnu vizualnu povijest autor svjesno ne poništava. Fragmenti slogana, fotografija i grafičkih elemenata ostaju djelomično vidljivi i ulaze u odnos s novim slikarskim slojevima. Ono što je nekoć imalo jasnu, brzu i potrošnu komunikacijsku funkciju postaje dijelom slike koja od promatrača traži upravo suprotno, vrijeme i zadržavanje pogleda.
Naziv serije Tragovi prostora precizno govori o takvom postupku. Trag ovdje nije samo ono što je ostalo od prethodne slike. On nastaje i svakim novim potezom, prekrivanjem i promjenom. Prostor nije zadan unaprijed, nego se gradi tijekom slikarskog procesa i ponovno uspostavlja svakim gledanjem.
Kada se radovi Barbare Cetine, Antonije Celin i Igora Delića nađu jedni uz druge, njihove se razlike ne gube. Naprotiv, postaju još jasnije. Celin ostaje uz iskustvo konkretnog mjesta, Cetina se okreće intimnom prostoru sjećanja, dok Delić gradi prostor koji postoji samo unutar slike. Ono što ih približava nije zajednički stil ni unaprijed određena tema, nego osjetljivost prema onome što već postoji i što u sebi nosi trag vremena.
Stogodišnje platno Antonije Celin, pronađeni papiri Barbare Cetine i reciklirano reklamno platno Igora Delića nisu prazne površine koje čekaju umjetničku intervenciju. Svaka od njih već ima svoju povijest. Autori tu povijest ne brišu. Prihvaćaju je, mijenjaju i uključuju u novi rad.
Možda upravo tu izložba “Ususret Mandraću” pronalazi svoju najprirodniju unutarnju poveznicu. Ne u pokušaju da tri različita umjetnička rukopisa svede pod zajednički nazivnik, nego u mogućnosti da ih promatramo zajedno i dopustimo da se odnosi među njima sami otvore. Iz jednog susreta na Mandraću nastao je drugi, galerijski, a s njime i prilika da radove Barbare Cetine, Antonije Celin i Igora Delića upoznamo izvan trenutka nagrade, kroz ono što je u umjetničkom radu ipak trajnije: osobni jezik, proces i potrebu da se viđenom, pronađenom i zapamćenom uvijek iznova dade novi oblik.
Autor teksta: Matea Bakotić
